Ljubo Babić

Ljubo Babić (1890.-1974.), hrvatski slikar i povjesničar umjetnosti. Umjetničko školovanje započeo na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, a nastavio na Akademiji u Münchenu, na kojoj je diplomirao 1913 (A. Janka, F. von Stuck). Nakon boravka u Parizu 1913–14. vratio se u Zagreb, gdje je 1915. u svojem atelijeru otvorio Modernu slikarsku školu.Godine 1916. postao profesor na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, gdje je djelovao 45 god. kroza sve njezine mijene do Akademije likovnih umjetnosti, na kojoj je umirovljen 1961. Diplomirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1932. Bio je član JAZU (danas HAZU). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1964).

Istančanim osjećajem za sceničnost, Babić se suprotstavlja iluzionističkim rješenjima i unosi na scenu elemente plastike i konstrukcije, naglašava sintezu prostorno-plastičnog i likovno-scenskoga doživljaja pozornice. Ostvario je scenografski opus od oko 200 postava (dobio je Grand prix na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925). Bio je kroničar i kritičar u dnevnome tisku i periodici od 1913. Njegov je jezik jasan, argumentacija logična a likovni sud suveren. Suorganizator i pokretač važnih kulturnih manifestacija: Hrvatskoga proljetnog salona, 1916; Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika, 1919. Godine 1929. s V. Becićem i J. Mišeom osniva → Grupu trojice, koja 1936. prerasta u Grupu hrvatskih umjetnika. Autor je mnogih muzejskih i galerijskih postava, opremio je i ilustrirao više od 200 izdanja, oblikovao časopise i plakate. Bio je vrstan predavač na području likovne umjetnosti. Bavio se likovnom kritikom i teorijom, književnom te putopisnom prozom. Glavna djela: Umjetnost kod Hrvata u XIX stoljeću.