Vladimir Becić

Vladimir Becić (1886.-1954.), hrvatski slikar. Započeo studij prava u Zagrebu i polazio privatnu slikarsku školu M. Cl. Crnčića i B. Čikoša Sesije. God. 1905. otišao je u München, gdje se 1906. upisao na Akademiju. God. 1909. otišao je u Pariz i upisao se na Académie de la Grande Chaumière. Bio je sudionik u zbivanjima I. svjetskoga rata, neko vrijeme kao ratni slikar i izvjestitelj 1916–18. God. 1919. otišao je u Blažuj kraj Sarajeva, gdje je dao izgraditi atelijer i živio do 1923. God. 1924–47. profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Uz Lj. Babića i J. Mišea osnivač Grupe trojice u Zagrebu (1930–35). Bio je od 1934. član JAZU (danas HAZU). Najraniji radovi nose stilske oznake münchenskoga akademizma (Habermann), osebujnoga realizma W. Leibla i jak utjecaj francuskih impresionista, pogotovo E. Maneta, a potom F. Goye i D. Velázqueza. U tom je razdoblju slikao portrete i aktove. Najdalje je u ekspresiji otišao u slikanju krajolika (Bosanski pejsaž, 1932; Konjic I, 1935). Za II. svjetskog rata živio je u Zagrebu slikajući mrtve prirode i portrete bez većih stilskih mijena (Vrganji, 1943; Snježnice, 1945; Djevojčica s lutkom, 1947). U kontinuitetu moderne hrvatske umjetnosti, na prijelazu stoljeća slikarstvo V. Becića otvorilo je (uz Račićevo i Kraljevićevo) novo razdoblje. U okviru djelovanja Grupe trojice znatno je pridonio poetici »čistoga slikarstva« realističke i kolorističke orijentacije u hrvatskoj umjetnosti.